Imam polubrata i polusestru...Volim ih, i ono" POLU" u mom slučaju ništa ne znači. Zovem ih bratom i sestrom. Brat je stariji i invalid je. Njegov je cijeli svijet, pogled iz njegovih invalidskih kolica. U tom pogledu, ja sam na prvom mjestu... Moj osmijeh je i njegov. Moja radost je i njegova...Kad god mi se ukaže prilika na svim onim čarobnim mjestima gdje se mogu poželjeti najveće želje, moja je jedina i najveća: "Bože, molim te da mu bude bolje, da nekim čudom prohoda...Nikada se nismo posvađali. U svom svijetu, on je najbolje i najiskrenije biće i nemoguće je da on ikada nešto loše pomisli za mene. Ni za ikog drugog...Ljudi poput njega nisu kao oni kojima je život dao puno više...Oni nas zapravo uče kako uzimati od ovoga svijeta ono što nam on daje, a pri tom se veseliti tuđim radostima koje mi sami nikada nećemo doživjeti. Imam i mlađu sestru. Svaki dan je sve više moja slika i prilika...Kao svaka mlađa sestra,ponaša se zrelije i ozbiljnije jer uzor joj je sve ono što starija sestra voli. Ona voli skijanje, upisala se na gimnastiku...Obožava sport... Kolike li razlike od mog brata u kolicima....S njom se posvađam bar pet puta dnevno. Ponekad me dovodi do ludila...Toliko je svakodnevna i obična, poput svih nas, poput ostalih koji nisu kao moj brat... Naravno da je volim, i ne mogu zamisliti svoj život bez nje. Troje nas je. Moj stariji brat, moja mlađa sestra i ja...Tri različita svijeta povezana ljubavlju koja se ničim ne može mjeriti.Tri ljubavi koje se ne mogu ni uspoređivati....Život nas poklonio jedne drugima i živimo ga kako najbolje znamo. I sretni smo, unatoč brigama, problemima i bolestima...Naš život je upravo takav kakav mora biti. I ne trebamo u njemu ništa rješavati. Trebamo ga samo zajedno, u ljubavi živjeti!

LuCy Lu (Lucija Pigl, OŠ Luka, 7.d)