Osnovna škola Luka Sesvete

 Dana 21.11.2014. posjetili smo Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba - Dumovec. 

Putovali  smo vlakom 1 stanicu od terminala u Sesvetama te nakon toga kratka šetnja i eto nas u Dumovcu!
 
Prvi dojam je s jedne strane bio dobar, ali s druge pomalo tužan. Dobar zato što svi volonteri pružaju ljubav psima kao da su im oni vlasnici: vole ih te se o njima brinu koliko god mogu i stignu. No nažalost, tužan dio te priče je što svi ti psi nemaju prave vlasnike i nemaju onu pravu ljubav čovjeka koji se o njima brine i svakome od njih pruža najveću pažnju jer svi ti psi nisu bez razloga ovdje. Većina pasa koji se nalaze u skloništu je prognana od svojih vlasnika ili izgubljena. Najžalosnije je što vlasnici nisu imali srca pa su ih odbacili zbog nekog nedovoljnog razloga za to, npr. pas ima neku neopasnu bolest, pas je star ili je možda prevelik. No, ni jedan vlasnik ne shvaća to da tada svaki pas gubi potrebnu ljubav, potrebnu igru i potreban sretan život, već nažalost psi žive u skloništu te su u većini slučajeva pretrpjeli neku stresnu situaciju i njihov život kao da je zaboravljen i pust. 
 
Zato u te situacije uskaču ljudi iz Dumovca. Oni na svu sreću pronalaze te spašavaju nezbrinute pse te se pobrinu da životinje dobiju hranu i smještaj. 
 
Kada smo došli u Dumovec, shvatili smo koliko je situacija zapravo gorka, dovoljno gorka da ti stegne baš sve u grlu i da se osjećaš kao da si ti na njihovom mjestu. Eto, baš tako smo se mi neki osjećali gledajući te sve tužne pse kako laju, hodaju od kuta do kuta, dosađuju se. 
 
Naime, ljudi iz Dumovca se brinu o njima, ali psi jednostavno shvaćaju da ih nitko ne želi jer većina pasa je stara ili nije onakvog izgleda kakvog bi trebali biti kada dođu neki ljudi da udome psa.  
 
Nakon razgovora s djelatnicima Dumovca čuli smo nažalost da psi imaju najveću šansu za spas iz skloništa dok su maleni štenci te za skoro sve ljude slatki i baš onda nastaje problem ako ih tada netko ne udomi: oni polako odrastaju i sve više postaju oni psi kakve vlasnici ne žele.
 
Psi su toliko tužni i jadni da većina niti ne diže glave na nas i ne želi uputiti pogled nama jer već znaju da nemaju nikakve šanse za spas.
 
Isto tako rekli su nam da mjesečno odlazi odprilike oko 30-40 pasa, a sve više i više njih napuštenih dolazi.  
 
Nakon dolaska prošli smo cijelo sklonište, pogledali u skoro sve kutke skloništa i pregledali sve pse. 
 
Djelatnici su nam objasnili kako pas nakon dolaska u sklonište odmah bude cijepljen te dobiva mirkočip kako se ne bi mogao samo tako izgubiti.
 
Jako je tužno što je većina pasa  stara i oni nemaju skoro nikakve šanse da ih se udomi pa će očito i nažalost doživjeti svoju smrt u Dumovcu.
 
Pri odlasku imali smo mogućnost darovati neke potrebne stvari za sklonište ili kupiti neke njihove prizvode te pridonijeti skloništu kako bi budućnost ovih pasa bila ljepša i puno sretnija. 
 
Nadamo se da će netko s vremenom udomiti ove pse i nadamo se da će svi shvatiti da treba napraviti nešto lijepo jer što ima ljepše od toga da nam se pruži prilika da spasimo život nekome?
 
Ivan Juraj Čehulić, 8. b

Bili smo u posjeti Dumovcu, azilu za pse lutalice i ranjene mačke. Volonteri koji tamo rade brinu se za životinje i mislim da im je u svakom slučaju bolje nego na ulici. Bilo bi lijepo da ljudi umjesto da kupuju čistokrvne pse,  odluče udomiti pse koji bi im sigurno bili daleko zahvalniji. Na taj način bi se smanjio broj pasa u azilu, a isto tako bi briga o njima bila daleko jednostavnija.