Osnovna škola Luka Sesvete

1. mjesto

Kako volim i cijenim svoj hrvatski jezik

         Volim i cijenim svoj hrvatski jezik jer me majka na njemu svemu dobrome naučila. Volim ga jer je jezik ponos svakog naroda i krv mojih predaka prolivena je za slobodu njegovog izgovora. Volim ga i cijenim jer jednostavno pripadam njemu.

         Hrvati ne cijene dovoljno svoj jezik pa ''pljuju'' po njemu, koriste tuđice i ne misle na njegovu prošlost. Naš narod kao da zaboravlja vremena kada nije smio javno govoriti svojim jezikom. Mene to zgraža i žalosti jer kao dijete branitelja, iz kraja u kojem Hrvati još uvijek imaju problema sa slobodnim govorom svog materinjeg jezika, naslušao sam se mnogih priča o njegovoj krvavoj prošlosti. Hrvatski narod danas kao da se srami jezika svojih predaka, a ja ga volim i cijenim i svojim ću sinovima i unucima govoriti ono što me djed naučio i što mi se često vrti po glavi: ''Cijeni sinko svoju zemlju, ovaj kamen i ovaj kraj, a još više cijeni naš jezik jer po njemu se u svijetu prepoznaješ i on je dika tvojih pradjedova.'' Rekao mi je to prošloga ljeta, a ja sam mu obećao da ću se toga uvijek držati. Pogađa me kad sam na košarkaškim utakmicama i čujem na razglasu: ''Play off, final four, all star,...'' Zapitam se: ''Ma gdje smo mi? Je li ovo naša ponosna domovina?'' Još sam dijete i ne znam mnogo, ali znam dovoljno. Dovoljno da nešto znam cijeniti i poštivati. Dovoljno da vidim kako su odrasli naše domovine nezahvalni.

         Po tom pitanju ja ne mogu napraviti ništa. Jedino se mogu držati svojih uvjerenja i svoje moralne zakone prenositi na svoje potomke. Ja volim i cijenim svoj jezik i ponosim se njegovim štokavskim narječjem i ijekavskim govorom. Toga ću se i nadalje držati.

                                                                                           Vinko Batinić, 8. a

2. mjesto

Zvijezda da mi je biti

         Zvijezde, veličanstveni izvori svijetla u beskraju svemira. Zbog njih noći nisu tamne, krase nebeska prostranstva kao božićno drvce. Ali, zvijezde su za mene mnogo više od nebeskih tijela. One su dobre duše koje nas u svakome trenutku čuvaju.

         Želim biti zvijezda. Živjeti kao zvijezda, sijati kao zvijezda. Želim iz šarenih prostranstava svemira čuvati svoje osobe. Iz mene bi isijavale toplina i beskrajna ljubav. Želim biti zvijezda kao sve one osobe koje su moje zvijezde, zvijezde koje me vode kroz život, osvjetljavaju mi put i ispunjavaju moje srce neopisivom toplinom i ljubavlju. Takva mogu lako postati, pomažući prijateljima i trudeći se biti što bolja prema svima. Tada će me oni vidjeti kao svoju zvijezdu, a ja ću biti najsretnija na cijelome svijetu. Ta sreća je jedino što dobijem zauzvrat, ali me toliko ispunjava da mi se čini kao da sam dobila svo bogatstvo ovoga svijeta. Zbog tolikoga bogatstva ja blistam još jače i ni zbog čega ga se ne bih odrekla. Želim biti bogata cijeli svoj život. Kada god nekomu poklonim mrvicu sreće, dobijem tri vreće natrag. I tako svaki put.

         Zvijezde su sijači sreće. Život takve veličanstvene osobe toliko je bogat i ispunjen, a to mu bogatstvo nitko ne može oduzeti, jer to nije materijalno bogatstvo, to je bogatstvo duše. Materijalno bogatstvo nikome nikada nije donijelo i nikada neće donijeti toliku sreću koliku imaju zvijezde. Želim biti bogata, a to ću ostvariti jedino širenjem sreće i ljubavi po svijetu.

                                                                                           Nika Brozović, 7. f

3. mjesto

 Na raskrižju stojim

          Raskrižje ima puno smjerova. Svaki od njih nas nekamo vodi. Ali kojim putem krenuti?

          Svatko bira svoj put. To može biti put ljubavi, sreće, istine, ali laži i zla. Neki su teži, visoki, imaju prepreke i zamke. Za njih se treba više potruditi. Neki su ravni, laki, bez poteškoća možemo ih proći. Za ljubav, sreću i istinu se moramo više boriti. Taj put je najteži. Možemo pasti u razne zamke i zbog njih odustati od svog cilja, skrenuti s puta i otići lakšim stazama. No, to ne znači da će nam biti bolje. Nakon svakog pada trebamo ustati i hrabro nastaviti dalje. Jer, što nas ne ubije to nas ojača. I na kraju nas čeka prekrasna nagrada. Krenemo li putem zla i laži, možda će nam biti lakše, proći ćemo ga olako. Ali na kraju shvatimo, ne čeka nas nikakva nagrada. Sve je crno, ružno, bez imalo ljubavi.

          Zato moramo paziti kojim putem ćemo poći. Moramo biti sigurni u sebe i hrabro ići do svoga cilja. Jer poslije svake prijeđene staze, nešto nas čeka. To može biti dobro ili loše, ovisi o putu koji smo izabrali.

                                                                               Katarina Jakaša, 8. f