Osnovna škola Luka Sesvete

                                                         Koraci u snijegu

Najviše volim jutra... Ona su uvijek puna mogućnosti... U njima pronalazim svu radost iščekivanja onih sretnih događaja kojima se nadam i koje želim doživjeti. U njima moja mašta postaje stvarnost i zbog toga se u meni stvara snaga i volja da svaki novi dan pretvorim u ostvarenje svojih želja.

I jutros sam ustala rano. Uz šalicu vrućeg čaja uživam u tišini zimskoga jutra. Prozori okovani snijegom i ledom kao u nekoj bajci... Vani bjelina... Kao da je netko debelim kistom nanio previše bijele boje i tako, sasvim slučajno, napravio savršeno umjetničko djelo. Pogled u snježnu hladnoću još jače grije moju sobu. Toplo mi je oko srca i duša je mirna i spokojna kao rijetko kada. Veselim se ovom danu jer je toliko drugačiji. Radujem se svim nadolazećim događajima jer znam da će ova snježna čarolija u mnogima probuditi iskre one radosti koju svatko čuva u sebi kao uspomenu iz svog djetinjstva.

U kući preko puta moje upalilo se svjetlo. Na prozoru se pojavio lik čiji su obrisi toliko odudarali od snježne bjeline. Nikada ga nisam upoznala, no s vremenom mi je postao jako blizak jer je, izgleda, volio jutra, kao i ja. Svjetlo se na njegovu prozoru palilo u isto vrijeme kada i moje i napamet sam već znala sve njegove jutarnje rituale.

Prvo bi, kao i jutros, promolio glavu kroz prozor i dugo gledao van. Onda bi nestao i nakon nekog vremena, otvarala bi se kućna vrata na kojima bi se pojavio on u svojim invalidskim kolicima. Zaključao bi, tako sjedeći, vrata i zatim se sam, u kolicima, odvezao dvadesetak metara dalje do svoga automobila. Spretno bi se pomoću svojih snažnih ruku prebacio na vozačko sjedalo, a potom složio kolica i stavio ih u automobil.

Ispočetka su me ti prizori žalostili i predstavljali mi tužnu mrlju na mojim sretnim jutrima. Pročulo se po susjedstvu da je stradao u Domovinskom ratu od granate i ostao nepokretan, da je došao iz Slavonije i dobio stan kao vojni invalid. Od svega me najviše pogađalo to što je bio mlad, čovjek u najvećoj snazi... Ponekad ga je posjećivala jedna starija žena. Ostajala bi kod njega nekoliko dana i brinula se o njemu. Ljudi su pričali da mu je to majka. Ne znam koga sam više žalila, nju ili njega... Nikada mi nije bilo jasno zašto je odlazila i ostavljala ga samog. Dolazila mu je ponekad i jedna cijela obitelj s dvoje male djece. Navodno brat, njegova žena i mali nećaci. No, uvijek su ga ostavljali, vraćali se svojim životima, a on je ostajao sam.

S vremenom sam se počela diviti njegovoj hrabrosti i njegovoj samoći. Sve u vezi s njim, što me nekad žalostilo i užasavalo, potpuno je nestalo. Naučila sam živjeti dijeleći svoja jutra sa svojim nepoznatim susjedom. Shvatila sam da tom svojom hrabrošću i potrebom da brine sam o sebi dokazuje da je život za njega nešto divno i sveto te da ga želi proživjeti kako najbolje može.

Jutros se zadržao na prozoru dulje no obično. Vjerojatno je i on bio zatečen prizorom koji ga je vani mamio svojom ljepotom. Možda se u njemu probudio onaj djetinji dio duše i u mislima je potrčao svojim beskrajnim ravnicama, radujući se kako se samo maleno dijete može radovati snježnoj čaroliji. Možda se sjetio neke ratne godine i neke zime u kojoj je vodio bitke, koračao stazama na kojima nitko nije ugazio put. Nitko prije njega...

Gotovo sam čula njegove korake... Zvuk vojničke čizme kako prodire u duboki snijeg, odlučno i snažno... Ili zvuk dječjih čizmica kako tapšaju lagano i veselo vrhove snježnog pokrivača... Vidjela sam i tragove u snijegu... Ugažen snijeg i stazu koju su napravile čizme junaka ili male tragove čizmica koje čak nisu imale snage upasti u najdublji snijeg, koji su kao tragovi anđela, napola lebdeći...

Snježno je jutro postalo bajka. Bjelina se pretvorila u svjetlo i iznenada sam posvuda mogla vidjeti tragove koraka čovjeka kojega nikada nisam vidjela kako hoda. Tisuću koraka i još više tragova, znakova da je prošao mnogo, mnogo više nego drugi. Bile su to staze njegova djetinjstva, zavojiti putevi razigrane mladosti, duboko utabani prolazi ratnih vremena... Kao da se sve vrtjelo u krugu zajedno s pahuljama koje su sve jače počele padati. I nije bilo kraja jer je svako novo jutro i svaki novi dan za njega bio jedan korak više. Nije se predao i nije stao. Nastavio je život i prihvatio ga takvog kakav je bio. Njegove staze dovele su ga baš ovdje gdje je sada. To je bio njegov put. Na njemu su mu hrabrost, upornost i vjera u dobro bile najbolje prijateljice, a njegova je samoća bila dokaz da još uvijek može sam upravljati svojim životom.

Iz razmišljanja su me naglo prekinuli veseli dječji povici. Njegovi nećaci i njegov brat izašli su čistiti snijeg oko kuće. Iako nisam znala da su došli, bilo mi je drago da su tu, uz njega. Kao da su znali kada ih treba najviše.

Nakon nekog vremena, kad je snijeg već bio poprilično očišćen, pojavio se i on, nasmijan i vedar u svojim kolicima. Djeca su ga počela gađati grudama, a on im je veselo uzvraćao.

Tako je i moj dan počeo smijehom koji je poput najvećeg praznika svetkovao toga jutra. Nasmiješila sam se i ja i krenula u novi dan s radošću i optimizmom koji je prenio na mene taj divni čovjek.

Najviše volim jutra...

Lucija Pigl